-Piše: Ilija Malović

Jedan od fundamentalnih principa građanskog društva je da se vlast bira na poštenim i slobodnim izborima. Na njima građanin, na kome počiva suverenitet države, delegira svoju političku volju na osnovu jasno izloženih programa i ideja koje partije zastupaju. Nosilac suvereniteta ne smije biti potkupljivan i ucjenjivan da glasa za neku od partija. Političko opredjeljenje se ne formira na osnovu dobijenih povlastica i privilegija, uskog ličnog interesa ili sebičnog ćara. Kada je to slučaj, zemlja se ne može nazvati demokratskom, a vlast legitimnom. Na žalost, nijedan demokratski princip ne važi za današnju Crnu Goru. Za nju je karakteristična politička praksa koja se u sociologiji zove klijentizam ili partijsko sponzorisanje.

Klijentizam predstavlja svojevrsnu trampu između vlasti i građana kojima ta vlast ustupa dio društvenog bogatstva u zamjenu za političku podršku. Na ovaj način vladajuća stranka postaje pokrovitelj onima koji na svoj glas gledaju kao na resurs na političkom tržištu. Ovakvim odnosom vlast interesno uvezuje značajan procenat birača stvarajući sebi ključnu prednost u političkoj utakmici.

Politički klijentizam najbrže uzima maha u društvima koja nisu navikla na građanski aktivizam, gdje ne postoji kultura dijaloga, gdje se prema socijalnim idejama odnosi navijački. Klijentizam je kao pojava uvijek u bliskoj vezi sa korupcijom i nepotizmom. Skoro svaka demokratska zemlja suočava se sa prijetnjom da političkim životom zavlada partijsko pokroviteljstvo, naročito sada, u uslovima krize predstavničke demokratije. Narodna volja, slobodan izbor, transparenta demokratska procedura postali su nepredvidivi saveznici neoliberalizmu, pa je krupni kapital počeo da iznalazi mehanizme kako da politički život postane prazna forma bez svoje slobodarske suštine. Klijentizam je jedan od načešćih trikova kojim se simulira demokratija.

U Crnoj Gori se mogu prepoznati tri nivoa klijentizma, koji sa sobom nose i različite tipove usluga i beneficija. Osnovni nivo klijentizma rezervisan je za najniže društvene slojeve crnogorskog društva, za malobrojnu radničku klasu, seljaštvo i gradsku sirotinju. Na ovom nivou popularne su jednokratne, često neobavezujuće usluge u zamjenu za glas na izborima. Siromašni djelovi stanovništva dobijaju novac, pakete sa hranom ili se zapošljavaju na kraći rok. Novčana sredstva za sanaciju navodne štete nastale usled prirodnih nepogoda naročito su popularna po selima.

Srednji nivo partijske patronaže ogleda se u davanju povoljnih kredita za rješavanje stambenog pitanja funcionerima stranke na vlasti. Za ovaj nivo klijentizma karakteristično je zapošljavanje partijskih aktivista na duže vrijeme, finansiranje školovanja i liječenja. Kod srednjeg nivoa vlast insistira na javnom svjedočenju pripadnosti vladajućoj partiji kroz učešće na mitinzima, proslavama, kampanjama.

Poslednji, najviši nivo, klijentizma u Crnoj Gori odnosi se na ustupke državnih institucija domaćem krupnom biznisu iza koga stoji politička elita. Kroz proces kleptokratske privatizacije potpuno je nestala crnogorska industrija, državno zemljište je postalo privatno. Za to vrijeme tužilaštvo ne raguje na kršenje zakona, a poreska uprava ne naplaćuje dugovanja. Zauzvrat, ove društvene grupe finansiraju političku kampanju i kreiraju atmosferu pritiska na glasače opozicionih partija.

Za crnogorski politički klijentizam karakteristična je disproporcija između političke podrške koju ima vladajuća stranka i njenog izbornog rezultata. Kao motiv za glasanje umjesto uvjerenja, pojavljuje se lična korist, sebični interes, ekonomski racionalna kalkulacija. Svjedoci smo fenomena da su ključne odluke koje je donosila vlast u poslednjih desetak godina nailazile na neprihvatanje kod većine građana. Poteze kao što su: priznanje lažne države Kosovo, uvođenje sankcija Rusiji, ulazak u NATO bez referenduma, pa sve do poslednje koja se tiče izglasavanja spornog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, po svim istraživanjima nije podržavala većina birača. Ipak, to neslaganje se ne reflektuje u značajnoj mjeri na izborne rezultate vladajuće stranke.

Da bi se politički klijentizam efikasno sproveo u djelo, neophodno je ostvariti društvene pretpostavke za ovakvu vrstu nedemokratske vladavine. Urušavanje nezavisnih institucija skoro uvijek prethodi pojavi masovnog klijentizma. Oslabljene i korumpirane institucije ne mogu da zaštite građanina, niti da mu omoguće da nesmetano uživa svoja građanska prava. Kao plod toga one postaju ekspoziture stranke na vlasti, bez ikakve realne društvene moći. Ovo rezultira time da odlazak u instituciju zamjenjuje odlaske u partijsko sjedište, koje postaje relevantnije i moćnije od bilo koje državne ustanove. Zavisnost od državnih institicija usled nezaposlenosti, bolesti ili potrebe za asistencijom države postaje glavni most za političku migraciju iz opozicionih partija ka strankama na vlasti.

Krajnja metastaza političkog pokroviteljstva je privatna država. Njemački filozof Žan-Verner Miler u svom djelu „Šta je populizam” objasnio je da je „uvjerenje da će za diskreditaciju populista biti dovoljno samo razotkriti koliko su korumpirani, jalova nada. Nužno je pokazati i da većini građana klijentelizam ne donosi nikakvu korist, već naprotiv, da će nedostatak demokratske odgovornosti, nefunkcionalna birokratija i erozija vladavine zakona na duže staze nanijeti štetu čitavom narodu“. Brojne afere, snimci i koverte koje ovih mjeseci razotkrivaju, ali ne i obaraju vlast u Crnoj Gori, odličan su primjer Milerovih riječi.

Imajući sve u vidu jasno je zbog čega smo svakodnevno svjedoci arogancije koju demonstrira vlast u Crnoj Gori, duboko uvjerena da joj svaka odluka, ma koliko neustavana, nasilnička, može proći bez političkih posledica. Računaju da su kupili većinu i da su vječni. Sve dok ih jednom klijenti ne iznenade.

---